Da bi razumeli zbog čega se depersonalizacija i derealizacija doživljavaju u određenim situacijama kao san moramo da razložimo problem u analitičkom smislu. To bi značilo da probamo da razumemo šta san znači u sukobu sa svojom suprotnošću.
Depersonalizacija i derealizacija jesu oblik neuroze koji je često težak za rad mnogim psihoterapeutima. Težina ovog poremećaja se sastoji u nemogućnosti da se na sam simptom depersonalizacija i derealizacija utiče direktno.
Glavna karakteristika depersonalizacije doživljaj da su određeni delovi ili celo moje telo čudno, prilikom gledanja u ogledalo znam da gledam sebe da je to moj odraz ali kao da to nisam ja, kao da ne postojim. Depersonalizacija je neurotski poremećaj, samim tim nema mogućnosti da se poludi, izgubi kontrola ili dobije psihoza, ali ukazuje ta postoji neurotski konflikt koji se u najširem smislu može definisati kao nemogućnost prihvatanja sebe onakav kakav sam.
U drugu ruku derealizacija govori o nemogućnosti prihvatanja spoljnjeg sveta i realnosti, pa se putem mehanizma cepanja realnost modifikuje u svoju čudnu ili stanovi tu varijantu kako bi se stvorili uslovi da čovek prihvati spoljašnji realitet. Sam sadržaj, kvalitet depersonalizacija ili derealizacija govori o problemu jedinica.
U slučaju da se derealizacija doživljava kao san moramo da krenemo od samog termina “san” kako bi razumeli šta je nesvesna poruka i smer u kome nesvesno želi da se kreće. Da bi razumeli doživljaj SNA prvo moramo da razumemo šta je njegova suprotnost. Veoma lako možemo zaključiti da je negacija sna realnost. Znači treba da krenemo od realnosti.
Realnost ili svet oko nas jeste sve ono što se dešava bez ikakvih ulepšavanja ili razblaživanja. Imala naša svest upliva u realnosti ili ne, ne menja činjenicu da je realnost takva kakva jeste sama po sebi. Za one koji su odvojili vremena da se pozabave ovim pitanjem “kakva je realnost, svet, priroda?” jako brzo će doći do jednoglasnog zaključka da je priroda i svet oko nas nemilosrdan i opasan. Kao čist dokaz za to imam u biologiji pojavu bola koja je fiziološki mehanizam i evolutivni mehanizam koji se nametnuo kao recept akomodacije spoljašnjim svetu. To znači da je bol za subjekta nešto negativno ali kao biološki mehanizam pozitivna stvar. Svrha bola i panje se ogleda u sposobnosti ovih mehanizama da povećaju šansu za preživljavanje jedinke. Sve što nije adaptibilno nije aktuelno. Pandam fizičkog bola jeste psihološka patnja, dok se naše telo štiti mehanizmom bola psiha se štiti negativnim emocijama kao što je strah, strepnja, slutnja. Poenta ovog dela izlaganja jeste da se eksplicitno pokaže da je realnost surova.
Sada možemo da pređemo na analizu termina san. Samo u dijalektičkom odnosu sna sa realnošću možemo da nasljutimo značenje ovog termina. Ako je realnost surova, san je komplementarni termin. Onda je san sve ono što nije stvarno, ono manje opasno, mač koji je istupio svoju oštricu. Stan je benigna alternativa realnosti.
Evo jednog primera koji eksplicitno pokazuje razliku u posledicama između sna i jave;
“Zamislite situaciju da suprug sazna da ga žena vara. Neverstvo žene kod supruga će verovatno izazvati ljutnju bes i povredjenost. Ako je to njegova realnost ove emocije su konsekvence. Zamislite sada istog tog supruga koje je sanjao da ga supruga vara. Nakon sna suprug se budi i priča supruzi šta je sanjao. Pretpostavimo da ga to nasmeje i ima doživljaj olakšanja i bezbrižnost.
Na ovom primeru možemo jasno da vidimo da realnost donosi jedan spektar emocija, dok se u snovima donosi drugi paket emocija koje su dijametralno suprotno od onih koje provocira realnos. Možda je sada malo jasnije kakav je odnos između realnosti i sna. Ako postoji potreba da se nešto opasno razblaži , umanji ili eventualno obrnem u suprotno dobro je da se doživi kao san. Upravo se tim mehanizmom koristi psiha, sve psihičko, kada je potrebno da se svest zaštiti od surove i indiferentne realnosti. Mehanizmom splitinga odnosno cepanja realnost se pretvara u san i na taj način do svesti dolaze benigni oblici emocija koje bi se inače doživele kada bi surova realnost udarila direktno u svest. Glavna funkcija mehanizmi odbrane u ovom slučaju je realizovana a to je da se svest zaštiti od opasnosti modifikujući i deformišući izvor opasnosti, u ovom slučaju spoljašnji svet u kome se pojedinac nalazi i egzistira.
Da rezimiramo, lečenje depersonalizacija i derealizacija bilo to kroz online ili uživo psihoterapijske seansa ne može da se odvija napadajući direktno simptome ovih poremećaja. Neophodno je razumeti mehanizam cepanja, a zatim kroz analizu sam ih simptoma platiti poruku neuroze. U našem slučaju krenuli smo od simptoma koji je veoma čest i sastoji se u doživljaju da se pojedinac oseća kao da je u snu, da je sve nestvarno, da su stvari distancirana ili da se udaljavaju od njega. Ovaj simptom treba da se razume kao dijalektički sukob okrutne, stvarne, indiferentne realnosti i sna kao nosioca benigne, razblažene, pa čak i suprotne nerealnosti (sna) koja zapravo može lakše da se podnese pa se zato i prirodno nameće.
Mene lično depersonalizacija i derealizacija kao predstavnici spliting mehanizma podsećaju na funkciju otrova koji se kao pojava javlja kod različitih zmija, guštera, insekata (koji pored sekundarne odbrambene uloge) ima primarnu ulogu u varenju hrane. Po ubacivanju otrova u plen kreće proces razaranje tkiva i pripreme same te hrane za bolje varenje u digestivnom traktu životinje. Znači da i pre samog gutanja započinje se sa varenjem plena kako bi se što više nutritivnih vrednosti izvuklo iz istog. Tako i spliting, omogućava da se realnost pretvori u san i pre nego što se uopšte konzumira od strane svsti.
Ako vam je ovo blisko, ako ovo možete da razumete i moj stil Vam odgovara možete slobodno da pišete na mail mog kabineta kabinetagora@gmail.com i možete da se raspitate oko online i uživo psihoterapijskih seansi. Takođe možete da saznate više o psihoterapeutima iz kabineta Agora na adresi www.kabinetagora.rs
Photo by Khashi Photo: https://www.pexels.com/photo/double-vision-of-a-woman-in-black-turtle-neck-shirt-7313451/