Da li ludim? Ja sam, ali nisam ja.
Zbog čega je ovaj neurotski poremećaj toliko zapostavljen, zbog čega se tako malo priča o njemu? Prevalenca ili učestalost ovog poremećaja je oko 1,5- 2% stanovništva u svakom momentu. U prevodu, od hiljadu ljudi može da se očekuje da čak i 30 osoba ima aktuelno depersonalizaciju ili derealizaciju. Čak se i na fakultetima za psihologiju i na psihijatriji malo pominje i obrađuje.
Moje mišljenje je da razlog leži u tome što je lečenje derealizacije (DR) i depersonalizacije (DP) veoma teško i da se mnoge terapijske škole i tehnike nalaze u “nebranom grožđu”. Nije samo to što je poremećaj veoma mučan za klijenta, već znanja i tehnike koje se nude ne deluju ili ne prave nikakav trajni pomak. Prema tome, problematika lečenja DP i DR je više prebačena na terapeuta i njegove sposobnosti, nego što je do klijenta i samog problema.
Da bi se razumele DP i DR, treba razumeti genezu samog poremećaja i šta leži iza veoma mučnih simptoma. Prvo treba razumeti da je psiha – psihička stvarnost, celokupni psihički totalitet jedne osobe, i da je realnost posebna, ona se ne dokazuje, ne potvrđuje, niti egzistira zbog fizičkog sveta, već je autonomna, što znači da sama sebe izvodi i rađa. Zbog toga DP i DR mogu da se jave kod osoba koje u potpunosti žive komotno, lagodno, bez ikakvih spoljašnjih zahteva, pritisaka ili devijacija, trauma. Problematičnost ove bolesti je zakomplikovana i činjenicom da je ljudi veoma lako mešaju sa gubljenjem kotrole, gubljenjem kontakta sa realnošću, zbog simptoma koji dominiraju. Više o gubljenju kontrole možete pročitati u tekstu kako pobediti strah od ludila?
Kod depersonalizacije dominira doživljaj da JA NISAM JA, iako postoji svest da ta promena nije stvarna. Gledanjem u ogledalo, osoba vidi sebe i zna da je to ona ali oseća kao da ona to nije, da je nešto prazno, šuplje, plastično izveštačeno. Takođe, dominira osećaj kao da se lebdi, da se kreće kroz vodu ili neku drugu supstancu, kao da je san, ili između sna i jave.
Kod derealizacije dominira osećaj koji je sve gore navedeno, samo što je usmeren ka spoljnjem svetu.
“Znam da je ovo moja ulica, hiljadu puta sam prošao kroz nju, ali KAO da nije. Nešto je čudna, drugačija “.
Doživljaj je veoma intenzivan, snažan, može da traje par sekunudi, nekoliko minuta, ali nije čudno da traje i nedeljama, pa i mesecima, bez prekida ili sa manjim prekidima.
Bitna razlika između DP, DR i ludila (gubljenja kontrole i realnosti) jeste u činjenici da postoji ogorman strah kod neurotskog poremećaja od DP i DR i da u svakom momentu postoje obe strane i da je sve čudno, drugačiji sam, a znam da nisam drugačiji.
Jako je bitno znati da je LUDILO gubitak kontakta sa relanošću, a to se ne desava u DP i DR.
Šta se dešava tokom depresonalizacije i derealizacije?
Da bismo razumeli šta se dešava, treba da razumemo da u psihi postoje mehanizmi odbrane, koji imaju funkciju da zaštite integritet i funkciju psihe. Tokom derealizacije se aktivira mehanizam odbrane koji se zove spliting – cepanje, tokom kog se cepa afekat. Odvajanje afekta od same situacije omogućava pojedincu da ne doživi punu snagu, nalet negativne emocije. Na taj način se direktni udarac izbegava. Cepanje afekta nema smisla sa logičke strane, ali to nije stvar volje i izbora, već je nesvesna reakcija i manifestacija mehanizma odbrane.
Javljanje depersonalizacije i derealizacije nije stvar izbora, već nesvesne reakcije.
Zato je jako teško lečiti nešto na šta ne mogu direktno da delujem, pa se zbog toga indirekno utiče na simptom. Rešavanjem konfliktnih zona smanjuju se anksioznost i napetost, pa se i simptom depersonalizacije i derealizacije smanjuje, uz dug i naporan rad. Napredak u terapijskom radu nije nikada linearan i prolazi kroz mnoge izazove, uspone i padove.
Veoma često se u praksi dešava da se nakon prvog napretka vrate panični napadi, što je, po mom mišljenju, i logičan sled stvari. Naime, ako je nešto toliko strašno da ga ja izbrišem, ne želim da osetim, onda je, nakon prvog napretka, logično da sam spreman da se suočim sa osećanjem panike i zato se ona i javlja. Tako bi trebalo da se hijerarhija strahova svede jednostavno na anksioznost – strah – panika – derealizacija ili depersonalizacija. Smanjujući, silazeći sa lestvice straha, idemo iz derealizacije unazad do panike. Zatim se ide do straha, pa do anksioznosti i do potpunog izlečenja. S obzirom da je težište na misaonim procesima dobro je pročitati i shvatit šta su naše misli i kakva je njihova psihološka funkcija i moć a o tome se baš diskutuje u tekstu misli, o mislima i protiv misli.
Naravno, ovo je samo razgovor o simptomu, koji je posledica neurotskog konflikta, a o javljanju depersonalizacije i derealizacije ćemo drugi put, jer je to duboko zadiranje u subjektivni doživljaj. Jednostavno, razlozi nastanka su toliko različiti i široki, da se ne mogu obuhvatiti jednim tekstom.
Postovani Zarko vec duze vreme Imam osecaj kao da mi je sve cudno Imam emocije Ali nikako da se vratim u sadasnji trenutak pa me interesuje Ako je deralizacija Posto Imam utisak kao da nisam stvaran Moze li bit deralizacija I Ako Imam emocije a sve mi je cudno hvala unapred
mozda je u pitanju deprsonalizacija a mozda i nesto drugo, ne bibilo lose odraditi psihodijagnostiku
Šta znači ova rečenica ,,Ja sam ja, ali nisam ja”?
Da li se depersonalizacija i derealizacija javljaju samo kao posledica anksioznosti ili se mogu javiti i u danima kada smo potpuno opusteni?
Poremecaj koji ima uzrok u srzi svoje neuroze, a okida ga sve moguce. Uzrok i okidac nije isto
Postovani,
Da li derealizaciju mozemo totalno da izlecimo izlaganjem koje koristimo kod anksioznosti, s obzirim na to da mi se derealizacija javlja nocu kad se dnevna energija iscrpi, nastane umor, u guzvi, buci, prevozu, od belih svetala i sl., dok preko dana ne, pa me zanima da li bi vas savet i u ovom slucaju bilo izlaganje kao tehnika ili biste preporucili nesto drugo (prvi panicni napad sam dobila upravo nocu nakon upada u derealizaciju na vec postojacu akumuliranu anksioznost za koju nisam ni znala tada sta je niti mi je nesto mnogo smetala(simptomi su bili pojacan puls, znojenje, nesanica) dok nije nastupila derealizacija koja me je jako uplasila i uvela u paniku tako da, ona mi je najveci strah pa ne znam da li da pocnem da joj se izlazem ili postoji neki drugi nacin?
Hvala Vam na odgovoru.
izlaganje i ili pronalazenje neurotskog koflikta i nejgovo resavanje’najceske kroy psihoterapiju
Postovani,
u Aprilu ove godine, mi se desilo da sam dobio nekakav strasan osecaji dacu umreti i da sve sto sam radio se u proslosti je moja jaka krivica ispastanje zasto nisam imao uspeha sa devojkama dobio o sam nekakav oblik panicnog napada ujedno i jakog straha osetio sam da se kao da mi je srce otkinulo i svisnulo nako cega sam kroz nedelju dana jako puno smrsao i nisam mogao da spavam uglavno oko 3-5 ujutro cesto sam imao jako zive kosmarne snove od kojih nisam mogao da spavam imao sam paranoju a nakon toga dok sam sve to skontao da je beznacajno biti takav anksiozni i depresivni poremecaji u dogledno vreme sam fizicki bio aktivan, i maksimalno pricao sa drugim ljudima pa je sad malo lakse, to je sve trajalo 4 meseca ali nekako ima osecaji kao da sve ovo nije stvarno dobio sam osecaji derealizacije svega tacno govorim sta mislim, nemam nepromisljen i nepovezan govor ali osecaji derealizacije me jako zabrinjava usto nemogu da se fokusiram na jednu stvar i skoncentrisem jer brzo zaboravljam ispadam iz paznje i fokusa desavalo mi se i pre ali, bez ovih simptoma i ne toliko jako ujedno mi je posao jako stresan u tri smene. izgubio baku pre godinu dana, i voljenu osobu dali je to zbog toga,
Moguce da je zbog toga
sta mi preporucujete zarko kako da uzivam u momentu i biti u sadasnjosti kao i kako osecati da sam ovde u momentu, inace slaba mi je seksualna zelja i libido
morate resiti prvo neurozu koja mora da se izleci pa cete onda moci da uzivate u momentu
Postovani,
u Aprilu ove godine, mi se desilo da sam dobio nekakav strasan osecaji dacu umreti i da sve sto sam radio se u proslosti je moja jaka krivica zasto nisam imao uspeha sa devojkama dobio o samm nekakav oblik panicnog napada osetio sam da se kao da mi je srce otkinulo i svisnulo nako cega sam kroz nedelju dana jako puno smrsao i nisam mogao da spavam uglavno oko 3-5 ujutro cesto sam imao jako zive kosmarne snove od kojih nisam mogao da spavam imao sam paranoju a nakon toga dok sam sve to skontao i anksiozni i depresivni poremecaji u dogledno vreme sam fizicki bio aktivan, i maksimalno pricao sa drugim ljudima pa je sad malo lakse, to je sve trajalo 4 meseca ali nekako ima osecaji kao da sve ovo nije stvarno dobio sam osecaji derealizacije svega tacno govorim sta mislim, nemam nepromisljen i nepovezan govor ali osecaji derealizacije me jako zabrinjava usto nemogu da se fokusiram na jednu stvar i skoncentrisem jer brzo zaboravljam ispadam iz paznje i fokus desavalo mi se i pre ali, bez ovih simptoma ujedno mi je posao bio jako stresan u tri smene. izgubio baku pre godinu dana, i voljenu osobu dali je to zbog toga,
Moguce da je zbog toga
Poštovani,
Ja više ne znam šta da uradim. Taj sećaj da ne postojim mi se pojavio (sada već prošle godine) u februaru. Mislila sam da umirem,samo sam se pogubila i taj osećaj kao da ne postojim. Kao da to nisam ja. Svesna sam svega ali opet kao da mi nema pola glave. Tako se psećam. Priznajem,stalno sam pod nekim strahom. Plašim se bukvalno svega. Imam osećaj da lidim i da više ne mogu da se vratim u normalu. Radim po ceo dan,konstantno sam u sedećem položaju. Skoncentrisana sam maksilamno na posao. Ali čim imam trenutak slobodnog vremena odmah osećam gubljenje. Upravo to osećam i sada dok pišem. Postala sam preosetljiva na svetlost i zvukove. Pomozite,ako mi ima pomoći.
Da li ste razmisljali o online psihoterapiji?
da li ste mozda pricali sa nekim neuropsihijatrom o vasim osecajima? da li ste mozda uradili eeg mozga ili vam je tako nesto neko predlozio? neke od stvari tj stanje koje opisujete zvuce slicno kao epilepticarske “aure”.. nazalost – ljudi koji su skloni epilepsiji ni ne znaju nista o tome niti o epilepsiji kada prvi put iskuse ta stanja (“aure”), a one se mogu ponavljati godinama, ili biti dugotrajne, cak i da se nikad ne dozivi epi-napad.. mislim da bi bilo dobro da uradite eeg da iskljucite epilepsiju iz mogucih uzroka vasih osecaja i stanja..
Postovani,
Moj problem je poceo pre par dana kada sam se samo odjednom izgubila u realnosti i vratila se.Te situacije su mi se dešavale retko i obicno bi trajale po par sekundi, gde bi se ja totalno izgubila i uspaničila, ali bi se unormalila.Nikada pre nisam toliko opsesivno razmisljala o ovome.Te večer pre par dana to mi se opet dogodilo ali sam posle toga dobila napad panike i nije mi bilo jasno zašto me je to toliko potreslo kada obično nakon toga budem uredu.Sledeci dan sam se probudila sa osecajem i strahom od te nestvarnosti i brige da cu izludeti.To se ponovilo takodje popodne u setnji iz koje sam se vratila u teskom stanju, panike i intenzivnog straha.Znaci, to mi intenzivno razara misli vec 3 dana i nije mi jasno da li umisljam jer mi je u glavi nekad sve okej a nekad se uplasim i panika uradi svoje pa se opet izgubim.Ne mogu da razjasnim sebi da li je to depresija,umisljanje ili ipak anksioznosti koju imam cesto i u vidu drugih simptoma, inace sam anksiozna osoba ali nikada u ovakvom stanju teskom stanju nisam bila.To me totalno obuzme, krene mi panika, suze i strah od neizvesnosti da li sam ja luda ili umisljam.To me takodje sprecava da radim neke svakodnevne aktivnosti koje bi mi verovatno pomogle jer osecam besmisao svega toga, kao blaga depresija, jer me taj osecaj i strah konstantno prati.
Nisam razumeo pitanje vase. Ne znam tacno o cemu se radi ali ocigledno da je neuroza prisutna. Zasto se desava, sta hoce i koji je smisao ovih gubljenja bi trebalo krzo terapiju da sw otkeije.ako zelite u tom smeru da krenete pisite mi pa cu vas uputiti
Dobar dan.Stefan,26 godina.Imam odavno okp,tacnije opsesivne misli,a nakon stresnih situacija nekih,plus nemogucnoti kontrole nad istima,desilo mi se nesto cudno.Osjecam se kao da nisam ja,zadnji dio mozga mi bruji,ne mogu se sabrati,gubitak straha,osjecam se kao pjan,totalno poremeceno i kao da se ne mogu sabrati a mozak kao da mi je u nekoj down fazi,kao da vise ne gledam svojim ocima,dezorjentisanost,kao u bunaru nekom.Mislim da sam upao u neko syanje psihoze ili sizofrenije,jer se ne mogu sabrati a ni normalno gunkcionisati.Zadnji dio glave kao da trne i gori a brine me je sto nemam straha.Ako je neuroza zar ne bi trebao strah imati.Svako dobro
hvala vam sto pisete
molim vas registrujte se na moj novi forum http://www.kabinetagora.rs/forum , i tamo iskopirajte ovo mi smo u procesu premestanja i seljenja komentara i diskusija na nas novi forum http://www.kabinetagora.rs/forum i registracija se obavljan a sledeci nacin
https://www.youtube.com/watch?v=g2TNAWUAeoA
ocekujemo vas psot i da krenemo u diskusiju
Postovani,
Apsolutno nisam sigurna da ovaj problem sa kojim se suocavamo kao porodica adresiram na pravo mesto, ali kada vec godinu dana udarate glavom o zid , kad god bi se obratili za pomoc, onda vam ne preostaje nista drugo nego da pokusate.
Da skratim jednu veoma dugu pricu. Sa porodicom zivim vec par godina u inostranstvu, studiram medicinu. Ne mnogo vazan podatak,ali da imate predstavu da nisam potpuni amater sto se tice mentalnog zdravlja u ovom slucaju.
Naime, radi se o mom bratu koji ima 24 godine. Par godina unazad, vec je bilo jasno da se sa njim nesto cudno desava. Niko ne moze da odredi gde je zapravo bio pocetak svemu ovome sto je usledilo. Od mirnog druzeljubivog decaka,odlicnog ucenika pretvorio se u osobu koja vapi za pomoc a opet nije svesna da ima problem. Pocelo je osamljivanjem, otudjivanjem od drustva, drasticnim promenama ishrane ( od elegantno popunjenog cak ponekad gojaznog decka ‘svastojeda’ do sirovog vegana i gubitka polovine telesne mase i tako u krug). Sve to dokrajcio je majcin odlazak u inostranstvo, posle cega je on samo dublje tonuo. Cak i kada smo se svi kolektivno preselili, problemi nisu prestajali da se nizu , stanje se pogorsavalo iz dana u dan,godine u godinu, svaku pomoc koju smo pokusavali da pronadjemo on je odbio, da bi se danas suocavali sa mnogo ozbiljnijim problemom nego ikad. Dovoljno je da kazem da pored sebe imam osobu koja je pise o smrti, o imaginarnim ptijateljima sa kojima ima kontakt , koja je izgubila kontakt sa realnoscu, koja cuje glasove, prica o demonu iz svoje glave koji izdaje naredbe, ceka ostvarenje kosmicke energije i stvaranja mira u svetu, dok kupuje noz da se odbrani. Pored svih ovih jezivih stvari, i dalje na momente bude bolje, mada i tada apsolutno ne moze da se koncentrise na ono sto radi, niti da isprati razgovor do kraja. Mislim da posle ovoga ne postoji osoba kojoj ne bi bilo jasno da njemu pod hitno treba pomoc, jer je ovo toliko ozbiljno da smo cak mozda i u opasnosti. Jedina osoba koja apsolutno u svemu ovome ne vidi problem, je on sam. A upravo to je najveci problem,upravo to je razlog zasto sam ja toliko ocajna i pisem sve ovo. Posle nekoliko doktora koje sam ovde obisla, posle par razgovora sa njima , postala sam svesna da nigde necu cuti drugi odgovor osim da ON MORA DOCI DA POTRAZI POMOC U SUPROTNOM NIKO NE MOZE DA URADI NISTA. Svi sumnjaju na sizofreniju, kako sam ja ranije i pretpostavljala, imamo slucaj i u daljoj porodici, i sad moje pitanje je KAKO POMOCI NEKOME KO MOZE BITI OPASAN I PO SEBE I PO OKOLINU, A SAM NE UVIDJA PROBLEM, NE PRIHVATA POMOC, NE ZELI DA VIDI NITI DA PRICA SA BILO KIM STRUCNIM? DA LI STVARNO TREBA DA SE POMIRIM SA TIM DA SE NISTA NECE DESITI DOK ON NE URADI NESTO LOSE SEBI ILI DRUGIMA? Ja sam ocajna , ovo vec sve predugo traje, i ne mogu da razumem da ne postoji neko resenje jer jer upravo jedna od karakteristika bolesti da pacijent ne uvidja problem. Od srca bih bila zahvalna za bilo koji savet, kontakt, pomoc. Ako ovo nije pitanje za Vas , mozda biste mogli da mi preporucite nekog psihijatra. Da ne moze nista da se ucini sam vec previse puta cula, i kao neko ko sam studira medicinu ne mogu to da prihvatim. Hvala unapred.
postovana
vas brat ima psihozu i mora da odete kod psihijatra da pocne da pije lekove. ako ne zeli zovite policiju jer je opasan po sebe i druge i onda ide prinud hospitalizacija. nema nikakav price, kako znate i umete kdo psihijatra po lekove. pomocice vam puno lekovi
pretoodtavljam da ste pravoslavci, a i ako niste, opet vredi probati leciti ga pravoslavljem…ceovek se sastoji od tela i duha. doktori lece telo, duhovnici duh. mnogi mental o bolesni ljudi ne mogu biti izleceni lekovima jer je problem u stanju duha. i da, postoje duhovna bica koja po nekad direktno ugrozavajubljudsko bice. tako da ta prica o demonu i njegovom gladu u glavi koji cuje, je u pravoslavlju potpuno legitimna.. mnogima to zvuci smesno, ali zapravo nije.
savremeni svet se u mnogome udaljio od boga..
spreporucio bih vam da na YT za pocetak poslusate besede oca Arsenija, Rafaila, Aleksandra, Pedje.. na temu straha, anksioznosti, djavoimanosti i sl.. sve naj bolje vam zelim, pozdrav